Trying to find myself- not succeeding

Ljudi su mi stalno govorili o nekom paničnom napadu kojeg su doživjeli, a ja nisam shvaćala do prije par dana. Nakon normalnog razgovora s dečkom odjednom mi je nenormalno počeo dizat živce i nisam mogla disat. Udaranje rukom u zid da bol prođe nije mi strano, ali bol i dalje nije prolazila. Počela sam panično skidat majicu, izašla na terasu, ali i to nije pomoglo. Suze su mi nekontrolirano klizile niz lice. Još uvijek se pitam šta mi se u tom trenutku dogodilo. Da li je moguće da su mi emocije koje su se skupljale mjesecima, a možda i godinama izašle na površinu? Da li se ne želim suočiti s nečim šta me grize iznutra? Mislim da sam zaboravila šta znači izbacit sve osjećaje na površinu i taj trenutak kad sam probala doveo me do tog da ne mogu disat.

Mislim da su osobe koje se mogu suočit sa svim svojim manama najjače osobe jer znaju šta je krivo i to mogu izbrisat, promijenit, ako to one same žele. Nekad sam bila takva, i danas sam, ne mogu reći da nisam, al prepoznavanje osjećaja u zadnjih godinu dana strana mi je riječ. Od količine posla, ne stignem sjest i razmislit o svemu i ne stignem suočit se s onim šta me boli. Ne želim se probudit u 50 godini i shvatiti da sam nešto krivo napravila i da nisam ništa poduzela u vezi toga.

Nekako se na kraju uvijek vratim pisanju, među svoje misli i tamo gdje ih iskreno mogu prenijeti. Tužna sam, ljuta, umorna i psihički iscrpljena. Voljela bih se osjećat kao da mogu sve, al nikako da dođe taj dan. Sjedim na balkonu, oči su mi pune suza, srce mi se stislo, a ja ne mogu izbacit iz sebe šta me muči. Pitam se gdje je nestala ona prava ja, koja je uvijek mogla raspoznat svoje osjećaje. Kako se riješit ovo osjećaja kad ni sama ne znam odakle počet s onim šta me muči. Možda jer mi fali moja najbolja frendica i dečko, možda nije to. Možda su me oprale svakakve emocije zbog promocije preddiplomskog studija, možda sam shvatila da su tri godine pravih studentskih dana prošle. Nisam okružena svim onim ljudima više, nema tih lica s kojima sam dane provodila. Teško je naviknut se na tako nešto. Glupa sam šta ne spremim to u lijepa sjećanja i krenem dalje. Ponekad razmišljam da će me svi oni zaboraviti, a znam da neće. No, to se ne može objasnit mom glupom srcu. Osjećam se usamljeno i jadno već previše vremena. Sad je samo pitanje dal to mogu promijeniti.

Nisam zadovoljna sobom i onim sta postizem. Ne mogu podnijet neuspjeh vise. Dostize me stalno, a uvijek mislim da ce mi jednom krenut. To se ne dogada. Ubijam se da nesto postignem. Ubijam se da zadovoljim sve oko sebe. Ne uspijevam. Ne osjecam se dobro. Tuzna sam. Ljuta. Razocarana u sebe. Previse razocarana.

Gubim sebe.

Osjecam se nekako iznevjereno, tesko, nemam volje za nicim.
Volim ga vise od icega, ne znam koliko on to cijeni. Napravila sam mu sranje, razocarala ga, stvarno ga jako razocarala. Trudim se iskupiti za to.
Ne znam koliko mu to vrijedi, dal me oce i dalje kao i prije. Znam da oce, al neznam. Vec danima se osjecam lose, tuzno, samo bi lezala i nista ne radila. Nemam snage u sebi. Samo bi bila pored njega.
Volim ga, vise od icega, zaboravila sam kakav je to osjecaj. Srusio mi je zid obrane, sad sam samo njegova.

Bilo bi vrijeme da izbacim to iz sebe. Stvar koja mi se dogodila prije 5 godina i koja mi je promijenila cijeli zivot, pogled na svijet i sve sta sam danas postala. Maltretiranja jedne osobe dosla su do te razine da sam znala zavrsit u bolnici zbog takvih fizickih ozljeda, da jednostavno nisam mogla normalno hodat. Svaki put kad sam izlazila iz kuce htjela sam samo pocet trcat da me ne dohvati. Nema dana kad nisam pogledavala oko sebe, nema dana kad sam hodala uzdignute glave. Doslo je do stvari koju svaka osoba ne zeli nikome, stvari od koje svaku zensku osobu netko oce zastiti. Boli dok ovo pisem, boljelo je tad jako. Fizicke rane su zacijelile, al one na srcu nece nikad. Sjecanja od tog trenutka bit ce mi uvijek jasno u glavi. Al pokusavam na to gledati kao na stvar koja me ojacala, psihicki stabilizirala, zbog svega tog postala sam uporna, osjecajna, komunikativna i ono sta sam danas. Ovih dana mi se javljaju sjecanja na to, trebala sam to samo stavit negdje gdje cu moci procitati da se trebam trudit u svemu sta radim, trebam se trudit oko osoba koje mi znace. Ne treba nista ostavljat, vrijeme nas moze zajebati i skratiti se, a tad ostajemo sami, bez izrecenih rijeci osobi koju smo voljeli. Ne bi htjela da se to meni dogodi, samo ocu da svi koje volim znaju sta mislim o njima i da cu ih uvijek voljeti.

Hvala svima koji ste me rasplakali, zbog vas sam se naučila smijati.

Hvala svima koji ste me ostavili, zbog vas sam postala jača.

Hvala svima koji ste previše pričali,zbog vas sam naučila slušati.

Hvala svima koji ste mi zabili nož u leđa, zbog vas sam postala iskrena.

Hvala svima koji ste me gazili, zbog vas sam postala samopouzdanija.

Hvala svima koji ste me prevarili, zbog vas sam naučila šta je vjernost.

Hvala svima koji ste šutili, zbog vas sam naučila komunicirati.

Hvala svima koji ste me doveli do dna, zbog vas sam se naučila dignuti iz mrtvih.

Hvala svima koji ste me mrzili, zbog vas sam naučila voljeti.

Hvala svima koji ste bili ljubomorni, zbog vas sam naučila cijeniti ono šta imam.

Hvala svima koji ste mi lagali, zbog vas sam naučila prihvatiti istinu.

Hvala svima koji ste me rušili, zbog vas sam postala uporna.

Hvala svima koji ste me povrijedili, zbog vas sam postala JA.

Izgubljena, prazna, usamljena, neshvaćena, uporna.....to su samo neki atributi koji opisuju moje trenutno stanje.
Ne znam tko sam više. Ne prepoznajem samu sebe. Osoba koja ne moze izraziti svoje osjecaje prema nekom. To nisam ja. Osoba koja ne moze saznat sta osjeca. To nisam ja. Osoba koja upravlja svojim osjecajima. To nisam ja. Al danas jesam. Ne volim to sta sam takva, nisam to ja. Koliko su me povrijedili nisam mogla ocekivati nesto drugo.
Kako sam tuzna. Ne mogu to niti opisat. Srce i dusa me bole. Tako bi se htjela isplakat. A samo se borim sama sa sobom. Boli me sve to, ne mogu podnijet ovaj osjecaj.
Znam sta ocu od pojedinih osoba, zasto im to ne mogu reci? Nek budem odbijena, nece biti prvi put, al bit ce mi lakse. Al taj strah, strah od ponovne boli i toga da budem povrijedena je jaci. Ispred osobe stanem i ne znam sta reci kad me nesto pitaju. Svidas mi se, ne svidas mi se.....sta je to tako tesko nekom reci, glupi osjecaji.



Uploaded with ImageShack.us

Kako sam se promijenila, ne mogu shvatiti koliko se u jednom periodu svog života osoba može promijeniti.
Postati drukcija, neprepoznatljiva, takva sam sad. Neprepoznatljiva. Znam da još uvijek u meni negdje leži ona stara mala curica koja je uvijek imala vjere, koja je voljela, koja se borila.

Danas?
Danas se borim i dalje, danas volim, imam vjere, ali nisam više to ja. Ne tom jačinom. Ne više.

Onda se pitam, za koga?
Nema osobe na svijetu koja te neće povrijedit, koju ja neću povrijedit nenamjerno.

Čemu onda sve to?
Čemu da se veselim?
Čemu?

Nema toga više. Od sad trebam voljet sebe, za sebe se borit, za sebe i nikog drugog.
Na kraju jedina osoba koja te neće nikad povrijedit si ti sam.



Uploaded with ImageShack.us

Sad sam pročitala da život nema cijene, ima li? Ne slažem se s time, njegova je cijena smrt. Poginuo je frend kojeg nisam dobro znala, al koji mi je trenutno zauzeo glavu i ne mogu prestat razmišljat o tome.

O čemu da razmišljam uopće?
O činjenici da smo jednom pili piće u disku, zezali se na račun sebe i drugih, da je uvijek imao osmijeh na licu, da je to osoba koja je nekad bila živa, disala pored mene, gledala me.

Koji je trenutak u svemu tome najtužniji?
Njihova lica, kako pričaju jedan s drugim min prije nesreće?
Kad je auto otklizilo i pogodilo mozda jedno jedino stablo koje je tamo stajalo?
Izraz koji su oni imali na licima dok su klizili?
Razmišljanja koja su im prošla kroz glavu?
Taj trenutak kad su udahnuli zadnji put?

Ne znam odgovor na to pitanje, mislim da sve skupa tvori jednu tužnu sliku dvoje mladih ljudi koji su imali 21 i 22 godine.

Ne mogu izbrisat sliku tog auta, ne mogu izbrisat sliku njih dvoje u autu. Ne mogu prestat razmišljat. Ne mogu prestat govorit ljudima da ih volim. Kako se stvari i sitnice ne cijene, a ljudi shvate tek kad se dogodi ovako nešto. Nije teško reći volim te. Nije teško odvojit vrijeme da čuješ osobe koje voliš jer jedan dan će biti prekasno, jedan dan ćemo vikati i plakati, al oni nas neće čuti.
O čemu razmišlja njegova žena, cura od 22 godine, a možda i manje? Kako se osjeća u ovom trenutku, kako će dijete sama odgojit? Kako će uspjeti izdržati tu bol,a biti dovoljno jaka za sve drugo.

Takva je bol neizbježna, a ne možeš se naviknut.

Znam da oni i dalje žive, vjerujem u to, znam da će pomoći svima oko sebe jer su ih ljudi voljeli.




Uploaded with ImageShack.us