Ljudi su mi stalno govorili o nekom paničnom napadu kojeg su doživjeli, a ja nisam shvaćala do prije par dana. Nakon normalnog razgovora s dečkom odjednom mi je nenormalno počeo dizat živce i nisam mogla disat. Udaranje rukom u zid da bol prođe nije mi strano, ali bol i dalje nije prolazila. Počela sam panično skidat majicu, izašla na terasu, ali i to nije pomoglo. Suze su mi nekontrolirano klizile niz lice. Još uvijek se pitam šta mi se u tom trenutku dogodilo. Da li je moguće da su mi emocije koje su se skupljale mjesecima, a možda i godinama izašle na površinu? Da li se ne želim suočiti s nečim šta me grize iznutra? Mislim da sam zaboravila šta znači izbacit sve osjećaje na površinu i taj trenutak kad sam probala doveo me do tog da ne mogu disat. |
Nisam zadovoljna sobom i onim sta postizem. Ne mogu podnijet neuspjeh vise. Dostize me stalno, a uvijek mislim da ce mi jednom krenut. To se ne dogada. Ubijam se da nesto postignem. Ubijam se da zadovoljim sve oko sebe. Ne uspijevam. Ne osjecam se dobro. Tuzna sam. Ljuta. Razocarana u sebe. Previse razocarana. |
Osjecam se nekako iznevjereno, tesko, nemam volje za nicim. |
Bilo bi vrijeme da izbacim to iz sebe. Stvar koja mi se dogodila prije 5 godina i koja mi je promijenila cijeli zivot, pogled na svijet i sve sta sam danas postala. Maltretiranja jedne osobe dosla su do te razine da sam znala zavrsit u bolnici zbog takvih fizickih ozljeda, da jednostavno nisam mogla normalno hodat. Svaki put kad sam izlazila iz kuce htjela sam samo pocet trcat da me ne dohvati. Nema dana kad nisam pogledavala oko sebe, nema dana kad sam hodala uzdignute glave. Doslo je do stvari koju svaka osoba ne zeli nikome, stvari od koje svaku zensku osobu netko oce zastiti. Boli dok ovo pisem, boljelo je tad jako. Fizicke rane su zacijelile, al one na srcu nece nikad. Sjecanja od tog trenutka bit ce mi uvijek jasno u glavi. Al pokusavam na to gledati kao na stvar koja me ojacala, psihicki stabilizirala, zbog svega tog postala sam uporna, osjecajna, komunikativna i ono sta sam danas. Ovih dana mi se javljaju sjecanja na to, trebala sam to samo stavit negdje gdje cu moci procitati da se trebam trudit u svemu sta radim, trebam se trudit oko osoba koje mi znace. Ne treba nista ostavljat, vrijeme nas moze zajebati i skratiti se, a tad ostajemo sami, bez izrecenih rijeci osobi koju smo voljeli. Ne bi htjela da se to meni dogodi, samo ocu da svi koje volim znaju sta mislim o njima i da cu ih uvijek voljeti. |
Hvala svima koji ste me rasplakali, zbog vas sam se naučila smijati. |
Izgubljena, prazna, usamljena, neshvaćena, uporna.....to su samo neki atributi koji opisuju moje trenutno stanje. |
Kako sam se promijenila, ne mogu shvatiti koliko se u jednom periodu svog života osoba može promijeniti. |
Sad sam pročitala da život nema cijene, ima li? Ne slažem se s time, njegova je cijena smrt. Poginuo je frend kojeg nisam dobro znala, al koji mi je trenutno zauzeo glavu i ne mogu prestat razmišljat o tome. |
< | lipanj, 2012 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |